Koje su karakteristike emocionalno (ne)inteligentnih ljudi i koji su poželjniji radni kolege?
Današnja pravila na poslu dobrim dijelom su se promijenila u odnosu na prijašnja. Sve je veći broj onih koji ističu kako nije bitna samo inteligencija zaposlenika niti njihova stručnost već da sve bitnije postaje kako se zaposlenici nose sa sobom, ali i s drugima. Tome u prilog ide i činjenica kako su u oglasima za posao postale nezaobilazne tražene kompetencije: sposobnost rada u timu, dobro nošenje sa stresom, prilagodljivost i sl.
U srži toga nalazi se upravo emocionalna inteligencija koja je, neki se stručnjaci slažu, postala u suvremenim uvjetima daleko bitnija od „običnog“ kvocijenta inteligencije. Naime, netko može imati prosječan (ili i iznadprosječan) kvocijent inteligencije, imati adekvatnu stručnu spremu za neki posao, imati iza sebe poduži radni staž, ali zakazati na poslu jer jednostavno emocionalna inteligencija ne odgovara tom poslovnom usmjerenju. Npr. neodlučna osoba bez društvenih sklonosti teško će biti uspješan prodavač, kao što nekreativna osoba bez sposobnosti inovativnog razmišljanja vjerojatno imati problema kao marketinški stručnjak za oglašavanje i sl. Stoga se usuđujem zaključiti kako je emocionalna inteligencija izuzetno važna kod svih zaposlenika, bez obzira na dob, spol i druge demografske karakteristike, no postavlja se pitanje kako emocionalna inteligencija neke osobe utječe na njegov odnos s radnim kolegama?
David Goleman u svojoj knjizi „Emocionalna inteligencija u poslu“ ističe kako emocionalni kvocijent u velikoj mjeri određuje stupanj uspješnosti odnosa prema drugima i uspjeh u poslu, a karakteristike poput odgovornosti, uvažavanja ostalih i društvenosti pridonose izgradnji međuljudskih odnosa. Također, Maja Žitinski-Šoljić u knjizi „Kultura poslovnog komuniciranja“ govori o tome kako se emocionalna kompetencija odnosi na svijest o sebi jer osoba koja ima pozitivnu sliku o sebi najčešće je humoristična, opuštena u društvu, prema kolegama se odnosi jednostavno, a ne s „s visoka.“ Nasuprot takvim osobama, ista autorica ističe kako osobe koje se same sebi ne sviđaju često pritišću druge da moraju postati slični njima, izgaraju da postanu popularne, drugima prigovaraju kako ne mogu kontrolirati svoje emocije, a pravo na izražavanje vlastitih emocija razvija se do ekstrema.
Psiholozi smatraju kako su osobe s niskom razinom emocionalne inteligencije najčešće spore osobe koje štede svoju energiju, nastoje izbjegavati žurbu, imaju nisku razinu motiviranosti, dugo se odmaraju i obično se ne upuštaju u živahne aktivnosti. Takve osobe najbolje se osjećaju u društvu također sporih osoba jer su sklone međusobno uskladiti razinu aktivnosti, tempo izvršenja poslova i druge važne čimbenike.
Osobe s visokom razinom emocionalne inteligencije najčešće imaju osjećaj za tuđe razvojne potrebe i poticanje njihovih sposobnosti, priznaju i nagrađuju tuđe uspjehe, uviđaju tuđe razvojne potrebe, poučavaju na vrijeme i njeguju tuđe vještine. Takve osobe najbolje se na poslu slažu s drugim dinamičnim osobama, iako bi u privatnom (osobnom) odnosu sporoj osobi mogla biti privlačna dinamična osoba iz divljenja prema njenoj snazi i djelotvornosti.
David Goleman, autor više knjiga o emocionalnoj inteligenciji, ističe kako osobe s visokom razinom emocionalne inteligencije u većoj mjeri poštuju ljude različita podrijetla i dobro se odnose prema njima, razumiju različite svjetonazore i shvaćaju razlike između skupina, raznolikost vide kao mogućnost, stvarajući okruženje u kojemu mogu uspješno raditi različiti ljudi te se suprotstavljaju predrasudama i netoleranciji.
Zaključno se može reći kako su za radne kolege poželjnije emocionalno inteligentne osobe jer su prilagodljivije, bolje reagiraju u stresnim situacijama, adekvatno upravljaju svojim emocijama na poslu te će svojim optimizmom biti „vjetar u leđa“ kolegama na putu do cilja.
