Kontroling je kontroling – rekli bi mnogi koji su ga isprobali u različitim uvjetima – u industriji, trgovini, uslugama, javnom sektoru…. I ja se slažem. Bez obzira kakve vrste prihoda i troškova nalazimo, bez obzira postoje li zalihe ili ne, ima li puno investicija, intelektualnog kapitala ili puno strojeva, uvijek se sve svodi na odnos uloženog i dobivenog (cost-benefit).
No, nalazimo li u pojedinim zemljama neke specifičnosti koje su u dugim zemljama gotovo nepoznanica? Je li zbog toga kontrolerska pažnja usmjerena prema drugačijim problemima nego drugdje? O, da! Jednu od specifičnosti nalazimo u Hrvatskoj, a zove se nelikvidnost.
Nelikvidnost je nedostatak tekućih (likvidnih) sredstava. Treba ju razlikovati od insolventnosti. Insolventno je poduzeće koje duguje više nego ima i potražuje, ne može dobiti nove kredite, pa ne udovoljava obavezama. Nelikvidno je poduzeće koje potražuje više nego što duguje, ali ne uspijeva naplatiti potraživanja, pa nema tekućih sredstava. Nelikvidnost se u širim društvenim razmjerima pojavljuje kada su neki od glavnih velikih sudionika u gospodarskom lancu insolventni i ne plaćaju, izazivajući lanac nelikvidnosti kod svojih vjerovnika.
To se najčešće događa kada država ili velika poduzeća kroz dulje razdoblje troše više nego zarađuju, potrošnju veću od zarade pokrivaju sve većim zaduživanjem u inozemstvu, i sve dulje odgađaju plaćanja, čime se u nelikvidnost tjeraju svi ostali sudionici gospodarskog lanca.
Ukoliko je u nekoj zemlji nelikvidnost veliki problem, postoje mnoge nedoumice koje treba riješiti, mnoga gorka iskustva na kojima treba učiti, razvijaju se edukacijski programi koji o tome educiraju, manageri i kontroleri o tome puno promišljaju.
Iz vlastitog iskustva moru reći kako kontroling doživljava nelikvidnost: kao tešku po život opasnu bolest koju jednako teškom terapijom treba eliminirati. Duboko, sustavno i korjenito. No, kako ona preko noći ne nastaje, tako se preko noći niti ne liječi. Dapače, nelikvidnost je zadnji stadij poslovne krize.
Početak problema su prihodi. U većini naših poduzeća vrijedi vrlo pogrešno mišljenje da su prihodi apsolutni imperativ i jedina prava mjerna jedinica za uspjeh. Svi cijevi usmjereni su prema rastu prihoda, svi uspjesi mjere se rastom prihoda. Bez obzira jesu li i kada su naplaćeni.
Takav pogled na business znači da se prodaje svakome, pa i onima koji troše više nego što imaju i ne mogu na vrijeme platiti. Ponekad izgleda zaista nevjerojatno da zdrava poduzeća prodaju svoju robu i usluge kupcima koji već kronično ne plaćaju.
Kad u konačnici kupac bankrotira, kod do tada zdravog poduzeća dolazi do pada prihoda. Tada se pad prihoda svim silama pokušava nadoknaditi novim kupcima od kojih su opet brojni nelikvidni. To, naravno, dovodi do novih troškova otpisa potraživanja i pada profitabilnosti. Ako nemamo vlastiti profit, posežemo za tuđim kapitalom, što zdravo poduzeće začas dovodi do veće zaduženosti.
I eto magičnog kruga koji vodi u propast. Zaduživanje, naravno, još donosi trošak kapitala kao dodatak. Ukoliko se od novih kupaca ne dogode prihodi koji omogućuju veću rentabilnost od onih koje smo imali bez dodatnog zaduživanja, još smo u većem problemu jer je dobit još manja, a zaduženost još veća.
Gdje je izlaz? Kontroling ima vrlo jasan stav o tome – izlaz je u potpuno suprotnoj strategiji.
U situaciji kada je nelikvidnost rasprostranjena, poduzeće se prije svega mora osloboditi teze da „nas jedino veći prihodi mogu spasiti“, mora eliminirati prodaju nelikvidnim kupcima i usredotočiti se na to da se radije prodaje manje, ali kvalitetno.
Stoga poduzeće treba svu svoju snagu usmjeriti na traženje novih poslova koji su profitabilniji od postojećih prodaja, fokusirati prodaju na proizvode s najvećom snagom zarađivanja i rješavati se kupaca koji su bili „iscrpljivači“, donosili samo volumen prodaje, ali uz troškove bez koristi.
Da bi poduzeće moglo promijeniti poslovnu filozofiju, treba osigurati dva osnovna preduvjeta – promjenu načina razmišljanja te iscrpne i kvalitetne informacije o tome koji su kupci kvalitetni, likvidni i rentabilni, na kojim proizvodima i tržišnim segmentima zarađujemo, u koje kupce ulažemo marketinške aktivnosti i kakve konačne efekte ostvarujemo. To su informacije za koje poduzeće mora imati odlično postavljen i dobro razvijen kontroling, te stručne ljude koji u njemu rade.
Borba protiv nelikvidnosti duga je i korjenita – zahtijeva potpunu promjenu načina gledanja na business, transformaciju poslovnih modela, te pozitivan odnos prema kontrolingu koji ovdje zaista može dati životno važne informacije za opstanak.
