Kažu da uvijek može gore. I kada gledamo provedbe EU projekata kod nas, izgleda da su u pravu. Dugo smo čekali uključivanje Hrvatske u krug zemalja članica Europske unije kako bi mogli, između ostalog, raspolagati značajno većim sredstvima iz EU fondova nego što smo do tada raspolagali. I prošlo je više od tri godine od tog našeg povijesnog priključenja razvijenim i bogatim europskim državama, a od tih silnih bespovratnih sredstava za gospodarstvo, kulturu, turizam, okoliš, još uvijek ništa. Možda ne baš ništa, ali ako znamo da bi strukturni fondovi trebali biti 10 puta izdašniji od pretpristupnih – e, to se baš ne primjećuje. Zašto je to tako? Odgovor će ovisiti o tome kome postavite ovo pitanje. Postavite li ga onima koji pripremaju i provode natječaje, vjerojatno će krivci biti procedure, nepripremljenost prijavitelja, EU administracija i sl. Pitate li provoditelje projekata, oni će vam reći da nema natječaja, pa sukladno tome ni projekata koji bi se na te natječaje prijavili. Teško je u mehanizmu koji je Hrvatska pripremila za provedbu EU programa pronaći pravi odgovor. Osim činjenice da je taj mehanizam toliko kompliciran i birokratiziran da ga vrlo teško razumiju i oni koji su ga postavljali. A priče da je to zbog europskih procedura i pravila mogu pričati negdje dalje. Jer ukoliko ste imali iskustva s programima koji se provode direktno iz Bruxellesa, tada ćete znati da te procedure i mehanizmi mogu (i moraju) biti puno jednostavniji i transparentniji.
Jedno od područja koje nasušno čeka EU sredstva koja bi eventualno mogla oživjeti neku proizvodnju i aktivnost je poljoprivreda. Ovdje ne mislim na velike sustave koji završavaju godinu s desetcima i stotinama milijuna kuna dobiti, već na male i srednje poduzetnike, OPG-ove, na one kojih je svakim danom sve manje i kojih, nastavimo li ovim tempom, za koju godinu neće ni biti. Njima su otvoreni natječaji s vrlo izdašnim sredstvima, međutim, nekako su se na te natječaje (otvaranjem novih firmi) prijavili oni prvospomenuti. Svakako im je u tome pomoglo što je netko u postupku objavljivanja natječaja „zaboravio“ na povezana poduzeća. Dogodi se to. Tko radi, taj i griješi. I provoditelji projekata (krajnji korisnici) griješe. I za svaku grešku plaćaju takozvanim financijskim korekcijama – niste dobro proveli nabavu – 10% financijske korekcije; niste izgradili točno po projektu – 15% financijske korekcije… Financijsku korekciju za ovaj propust platit će Hrvatska, ali u konačnici platit će upravo oni kojima su ova sredstva namijenjena. Riječ je o preko milijardu kuna koje su trenutno „zamrznute“ i neće biti na raspolaganju krajnjim korisnicima dok Hrvatska ne riješi problem povezanih poduzeća, a osim toga, upitno je koliko će nakon toga i biti na raspolaganju, to jest s kojim će iznosom EU provesti financijsku korekciju na ovom programu. Dodatna nepogoda koja bi se mogla dogoditi je isplata bespovratnih sredstava koja su ugovorena kroz ovaj program iz državnog proračuna. Nekoliko stotina milijuna kuna koji su ugovoreni, a prema pravilima EU neprihvatljivi za financiranje, moglo bi biti financirano iz našeg prebogatog državnog proračuna. Na čiju štetu, to ćemo saznati kasnije.
Kao što vidite, igra nije fer – pogriješio krajnji korisnik ili provedbeno tijelo, sankcije će uvijek snositi krajnji korisnik. Ponekad tako da ostane bez dijela sredstava kojima financira projekt, a ponekad na način da se natječaji za sredstva ne raspisuju toliko dugo da je u trenutku raspisivanja za neke poduzetnike već kasno. A odgovor na pitanje iz naslova donesite sami.
