Da su ljudi jedan od ključnih izvora konkurentskih prednosti današnjice, to već i vrapci na grani znaju, kao i to da sve više organizacija ulaže u svoje ljude kroz razne edukacijske programe i treninge. Međutim, dosta se piše o tzv. coaching treninzima koje mnogi smatraju izuzetno učinkovitom metodom za poboljšanje individualnih performansi.
Koliko je coaching sve popularniji, govori i činjenica kako internetska tražilica Google na upis „coaching“ prikazuje više od 106.000.000 rezultata. Jedan o razloga popularnosti je i sama cijena koja se plaća trenerima za takve usluge savjetovanja i obučavanja. U Americi na Manhattanu prosječna cijena po satu treniranja iznosi čak do 500 dolara (Coutu, Kauffman, 2009: 92). U Hrvatskoj cijena coachinga varira pa se tako cijena po osobi za individualni coaching kreće od 200,00 kn/h pa sve do 2.000,00 kn/h, dok se cijena po osobi za grupni coaching kreće od 500,00 kn/h pa nadalje.
Koja je poveznica između coachinga i sportskog treninga?
Za one koji su nešto manje upoznati s pojmom coachinga, evo par informacija o samoj etimologiji. Trening zaposlenika, odnosno popularnije coaching, osnovan je krajem 1980ih i najbrže je rastući alat unutar polja savjetovanja (Kessel, 2006:387). Proučavati ga je započeo Timothy Gallwey, pedagog s Harvarda i teniski stručnjak, koji je ideje iz sportskog treninga primijenio na mnogo širi način. Naime, Gallwey se koncentrirao na unutarnju igru, bitku svakog natjecatelja sa vlastitim mentalnim ograničenjima, primjenjivu na sva životna područja. On je bio prvi koji je predstavio jednostavnu, ali opsežnu ideju coachinga koja se lako može primijeniti u gotovo svakoj situaciji (Whitmore, 2006:10). Naime, svaki natjecatelj ima dva protivnika: jedan je vanjski protivnik na radnom mjestu, u organizaciji ili među konkurencijom, a drugi je unutarnji protivnik odnosno njegova vlastita ograničenja. Najprije treba pobijediti unutarnjeg protivnika što je često teže od vanjskoga. Gallwey je tvrdio da trener može pomoći igraču otkloniti ili smanjiti unutarnje prepreke boljoj učinkovitosti (Whitmore, 2006:8).
Koje kompetencije odlikuju dobrog coacha?
Što se značenja tiče, anglosanski termin coaching (treniranje) znači učenje i nadziranje nekoga i to djelujući kao trener ili izbornik pa se stoga coaching često definira kao oslobađanje potencijala neke osobe kako bi se maksimizirala njegova učinkovitost. Trener im pomaže učiti umjesto da ih podučava (Whitmore, 2006:8). Što se trenera (coacha) tiče, potrebno je da imaju stručno znanje i da znaju kako to znanje primijeniti u treniranju odnosa. To znanje se može shvatiti kao vrlo specijalizirano i tehničko znanje, a povezano je sa ciljevima same organizacije. Potrebno je da trener bude fleksibilan u svom radu, ali s druge strane i da ima i one tzv. „meke“ vještine. Treneri moraju biti dostupni i pristupačni, imati toplinu i velikodušnost, strpljenje, osjetljivost i sposobnost izgradnje odnosa. Osim toga, trener bi trebao biti i „politički pametan“, odnosno znati kako za različite pojedince prikazati istinsku brigu. Jedna od važnih kompetencija je i kreativnost kako bi se formulirale ideje iz različitih perspektiva.
Treneri unutar organizacija mogu doći iz različitih sredina. Studija provedena 2004. na uzorku od 2.529 trenera pokazala je kako je profesionalna pozadina trenera veoma različita (Kessel, 2007:413). 40,8 % trenera su konzultanti, 30,8% menadžeri, 30,2% rukovoditelji, 15,7% učitelji i 13,8% prodavači. Ono što je zanimljivo je da je svega 4,8% ispitanika imalo pozadinu u psihologiji. Neke organizacije za potrebe coachinga angažiraju isključivo psihologe, međutim važno je imati na umu da se treningom ne mogu rješavati psihički problemi kao što su depresija, anksioznost i ostale fobije, već je to moguće za vrijeme psiholoških seansi.
Tipovi, forme i domene coachinga
Ovisno o ciljevima, željama i zahtjevima klijenata ovisit će i tip treninga koji će se odabrati, a neki od tipova su:
- Ciljani coaching – takva vrsta treninga prilagođena je i usmjerena učenju i razvoju rezultata za kritične članova osoblja. Kad se trenira, dobivaju se povratne informacije s ciljem poboljšanja izvedbe i potpunog ciklusa. Ovakvi treninzi rezultiraju poboljšanjima u područjima poput strateškog razmišljanja, rješavanja problema, samo-upravljanja, uporne i učinkovite komunikacija, stilu vođenja tima i dinamike.
- Coaching s povratnom vezom – ključno je da se sve potrebne informacije prikupljaju unaprijed i to kroz alat procjene „360 stupnjeva“. Treneri na temelju tih informacija stvaraju razvojni plan koji je usmjeren na točno određena područja, a uobičajeno trajanje coachinga s povratnom vezom traje u projektu od jednog do šest mjeseci.
- Coaching za vještine – glavni cilj je pomoći klijentima naučiti specifične vještine, sposobnosti i perspektive. Na početku su definirani jasni ciljevi u smislu „kako to učiniti“. Trener pristane na potrebu za intervencijom, a kao alternativni tipovi učenja (osim trenerovih znanja) mogu se koristiti knjige, članci, znanstvene baze podataka i sl. Razdoblje trajanja ove vrste treniranja je u prosjeku od nekoliko tjedana , do nekoliko mjeseci.
- Dubinski razvojni coaching – temelji se na opsežnim načinima prikupljanja podataka. Ne samo putem alata 360 stupnjeva, već i Myers –Briggs tipu indikatora, intervjuima s osobljem, kolegama i menadžerima, a u nekim slučajevima čak i članovima obitelji. Trener i klijent zajedničkim snagama na temelju informacija stvaraju razvojni plan, sastanci se odvijaju minimalno jednom mjesečno i to u trajanju od dva do četiri sata i tako tokom čitave godine.
- Intenzivni coaching – predstavlja kombinaciju treninga uživo, tempa učenja i ocjenjivanja. Program najčešće traje tri mjeseca. Za ovaj trening javljaju se oni koji su zainteresirani za učenje kako biti trener drugima unutar organizacije, kako izgraditi dodatni prihod ili pokrenuti vlastitu praksu coachinga. Ovakva vrsta coachinga u prosjeku traje od šest do devet mjeseci.
Koji god trening bio, s kojom tematikom i koja vrsta, postoje najčešće tri forme u kojima se treninzi mogu pojaviti i to kao individualni („jedan na jedan“), grupni (grupa klijenata i trenera koji radi s tim klijentima) i/ili timski coaching (pojedini članovi tima međusobno si pomažu i na taj način jačaju njihov osobni doprinos timu i cjelini).
Postoje dvije najvažnije domene coachinga, a to su osobni i poslovni coaching. Dok se s jedne strane osobni coaching fokusira se na treniranje vještina važnih za osobni život s ciljem preuzimanja kontrole nad vlastitim životom, poslovni coaching se s druge strane odnosi na vrijednosti i odluke unutar organizacija kako bi se u konačnici poboljšao organizacijski razvoj. Postoje različiti motivi za osobni coaching kao što su smanjenje duga, povećanje štednje, financijsko planiranje i sl. što pomalo podsjeća na društveno prihvatljiv oblik terapije. Teme osobnog coachinga mogu biti različite, a neke od njih su rješavanje ograničavajućih navika i uvjerenja, sposobnost upravljanja životom, poboljšanje komunikacije, rješavanje strahova i sl. Nasuprot osnovnom coachingu, poslovni coaching podrazumijeva individualni i/ili grupni rad s klijentom/ima kroz određeno vremensko razdoblje, a područja rada su poslovne teme i izazovi s kojima se klijent susreće u svojoj poslovnoj ulozi.
A ako ste i Vi među onima koje interesira coaching, pratite naše stranice jer uskoro ćemo imati nešto za Vas 🙂
Literatura:
- Coutu, D., Kauffman, C. (2009) What Can Coaches Do for You, Harvard Business Review, Vol. 87, No. 1, p91 – 97
- Kessel, L. (2007) Coaching, a field for professional supervisors, Ljetopis socijalnog rada, Vol. 14, No.2, p387 – 432
- Whitmore, J. (2006) Trening za postizanje učinkovitosti, Zagreb: MATE
