Upravljanje ljudskim potencijalima
Pandemija koronavirusa predstavlja izazov generacije, a način na koji se s njom suočavamo odredit će razvoj društva u predstojećim godinama. Prije početka pandemije, rad od kuće u Hrvatskoj je bio izrazito rijetka pojava. Nakon novih uvjeta rada izazvanih pandemijom, izbrisane su fizičke granice između posla i privatnog života, poremećena je uobičajena vremenska struktura dana te je time otežano psihološko odvajanje od posla i, posebno, ravnoteža između poslovnih i obiteljskih uloga.
Istraživači s Katedre za psihologiju rada Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Ekonomskog fakulteta – Zagreb i Prizme – centra za poslovnu inteligenciju proveli su od travnja do lipnja 2020. tri istraživanja koja su dala bolji uvid u učestalost i odrednice produktivnosti i zadovoljstva poslom ljudi koji rade od kuće.
Podaci istraživanja provedenog na nacionalno reprezentativnom uzroku sudionika (555 sudionika; telefonska anketa) pokazali su da je nešto više od trećine radnika povremeno ili stalno radilo od kuće, pri čemu je samo 15% onih koji su radili od kuće cijelo vrijeme. Dodatne analize pokazale su da je rad od kuće snažno povezan s višim obrazovanjem te time ukazale su na zanemarenu činjenicu da je samo manji dio poslova moguće obavljati od kuće. Primjerice, među onima sa srednjom i osnovnom stručnom spremom samo je 14% onih koje su svoje poslove mogli uglavnom obavljati od kuće dok je među visokoobrazovanima nešto manje od polovice radilo većinu tjedna od doma.
Većina radnika osjećala se podjednako produktivna na poslu od kuće kao i prije pandemije. Između radnika koji su radili od kuće i onih koji su normalno odlazili na posao, nije bilo razlike u produktivnosti, zadovoljstvu poslom i subjektivnoj dobrobiti. Ipak, donekle očekivano, hrvatski građani koji su radili od kuće u uvjetima pandemije izvijestili su o većem preklapanju obiteljskog i poslovnog života te su se teže psihološki odvajali od posla. Oba nalaza logična su posljedica činjenice da se rad i obiteljski život odvijaju u istom fizičkom okruženju.
„Ključni dio našeg istraživanje je bilo ispitivanje odrednica produktivnosti i subjektivne dobrobiti kod ljudi koji su radili od kuće jer nam ti nalazi govore kako se bolje možemo pripremiti na rad od kuće u budućnosti“ kazala je prof. dr. sc. Ana Tkalac Verčič.
Drugo istraživanje provedeno je na prigodnom uzorku ljudi koji u travnju 2020. barem djelomično radili od kuće (613 sudionika; internetska anketa). Rezultati su da pokazali i produktivnost i subjektivnu dobrobit u velikoj mjeri određuju iste stvari. Produktivniji i zadovoljniji su oni koji imaju bolje tehničke uvjete, vještiji su s informacijskim tehnologijama, inače su savjesniji i emocionalno stabilniji, imaju manje teškoća u usklađivanju obiteljskog i poslovnog života, bolje strukturiraju dan i redovito se psihološki odvajaju od posla. Pri tome, najsnažnija odrednica oba kriterija bila je vremenska struktura dana, a u slučaju subjektivne dobrobiti isticalo se i psihološko odvajanje od posla. Važna odrednica subjektivne dobrobiti radnika koji rade od kuće bio je spol. Sukladno nalazima da na žene „pada“ veći udio kućanskih poslova i brige o djeci, žene su izvještavale o lošijoj subjektivnoj dobrobiti od muškaraca u slučaju kad su radile od doma.
„Kao glavne prednosti rada od kuće, naši sudionici isticali su uštedu vremena koju su ostvarili zbog činjenice da ne putuju na posao te fleksibilnost u obavljanju radnih zadataka koju im rad od kuće omogućava. Kao ključne nedostatke navodili su otežanu komunikaciju sa suradnicima, odsustvo ravnoteže poslovnih i obiteljskih obaveza te osjećaj izoliranosti i nedostatak tehničkih uvjeta za rad od kuće“ kazao je izv. prof. dr. sc. Zvonimir Galić.
Ipak, valja naglasiti da podaci pokazuju da je rad od kuće privilegija koju koristi samo manjina ljudi na hrvatskom tržištu rada. Radnici koji su prisiljeni nastaviti obavljati svoj posao na radnim mjestima u uvjetima pandemije, oni čiji je posao ugrožen zbog prateće ekonomske krize kao i oni koji su izgubili posao izloženi su drugačijim rizicima.
Korona-virus značajno mijenja način na koji živimo i radimo. Stoga smo dodatnim istraživanjem provjerili utječu li maske na način na koji komuniciramo s drugim osobama? U istraživanju je sudjelovalo ukupno 769 sudionika svih dobi i obrazovanja iz cijele Hrvatske. Procjenjivali su ukupno 7 fotografija (ljutnja, strah, gađenje, sreća, tuga, iznenađenje i odsustvo emocija) s tim da su po slučaju neki imali setove slike u kojima je veći dio lica bio pokriven maskom.
Rezultati pokazuju da ljudi značajno lošije prepoznaju emocije kada je dio lica pokriven maskom. Kada nema maske, u prosjeku, uspješno prepoznajemo gotovo šest (5,7) emocija od sedam. Kada je lice pokriveno maskom prepoznajemo prosječno četiri (3,6) emocije. Utjecaj maske varira od emocije do emocije. Emocije koje su najuspješnije prepoznate su iznenađenje, sreća i ljutnja koje gotovo svi uspješno prepoznaju (88% do 95% uspješnih prepoznavanja). S maskom se taj raspon značajno spušta (60% do 79%). Najveći pad uspješnosti je utvrđen za gađenje (čak 66% manje uspješnosti) i tugu (40%).
Prema Krešimiru Žnidaru „Krajnji stupanj u kojem će maske utjecati na komunikaciju i točno prepoznavanje emocija bit će određen kontekstom i ostalim dostupnim znakovima u pojedinom trenutku. Stoga je poželjno, u ova „čudna vremena“, uz iskazivanje više verbalnih znakova naglašavati i ostale neverbalne znakove koji će olakšavati prepoznavanje emocija. Naglasak na drugim znakovima bit će bitniji što je priroda situacije u kojoj se nalazimo ovisnija o točnom prepoznavanju emocija. Zanimanja poput službenika u hitnoj službi čije facijalne ekspresije pomažu pacijentima da se osjećaju ugodnije ili komunikacija s osobama s oštećenjima sluha zahtijevat će veći naglasak na ostalim znakovima kako bismo nadoknadili manjak znakova na koji se inače oslanjamo prilikom prepoznavanja emocija.“
