Najdraži mi je projekt onaj kojeg još nisam napravio

Međusobnim povezivanjem i nadogradnjom pojedinačnih subjekata u Žito grupi postigli smo snagu i neovisnost u proizvodnji, koju svaki subjekt u pojedinačnom djelovanju zasigurno ne bi mogao imati. Ulaganjem u nove tehnologije, proširenjem skladišnih i proizvodnih kapaciteta, postigli smo smanjivanje troškova i bolju produktivnost, kao nužne faktore opstanka na ovom turbulentnom tržištu.

Marko Pipunić, vlasnik Žito grupe, hrvatski je poduzetnik godine, a u razgovoru s njim o razlozima uspješnog poslovanja dotaknuli smo se ponajviše njegove razigrane osobnosti, koja je i pokretač svega.

Jeste li se na svojim poduzetničkim početcima, prije gotovo 30 godina, mogli zamisliti na mjestu vlasnika Žito grupe, gdje se nalazite danas?

U poduzetništvu sam 27 godina. Počeo sam kao trgovac i nisam ni znao da se to zvalo ‘poduzetništvo’. Imao sam jednostavnu želju, a ona je bila zaraditi za bolji život. Nisam ni u najcrnjim mislima slutio da ću morati napustiti svoj dom tada. Nažalost, rat je bio značajna prekretnica u mom životu i morao sam prepoznati novu priliku u Slavoniji, u Osijeku, i krenuti ispočetka. U 25 godina, zajedno sa svojim suradnicima, korak po korak gradio sam današnju Žito grupu. Danas svim svojim aktivnostima nastojimo vratiti povjerenje u našu regiju, u kvalitetne i ukusne proizvode proizvedene od slavonske sirovine.

Kakav je osjećaj promatrati s odmakom svoj poduzetnički put?

Dosta sam rano morao početi brinuti o sebi i raditi. Zarađivao sam na poslovima koji nisu bili baš zanimljivi… Ali ono što mi je bilo jako bitno i što me kreiralo kao osobu je podrška roditelja kroz slobodu koju su mi davali. Nisu me sputavali u ničemu, tako da mi je ta moja osobnost postala motiv i vodilja u životu. Ne znam koliko sam daleko gledao u poslovanju, no znam da sam uvijek želio nešto više. Kada smo počeli raditi, devedesetih godina, među prvima sam prepoznao potrebu organiziranih druženja djelatnika, tzv. team buildinga.

Zašto sam to radio? Vidio sam da se ljudi najbolje upoznaju kada se opuste i kada su u neformalnoj atmosferi, jer tada njihova prava osobnost dolazi do izražaja. Temeljem njihove osobnosti mogu vidjeti tko je potencijal za koji dio posla.

Godišnje 300 ekonomista završi fakultet i svi imaju dobre ocjene, pa po čemu ih onda razlikovati? U životu se razlikujemo po osobnosti, ne samo po kvalifikacijama. Nisam kompetentan procjenjivati znanja jednog strojarca, ekonomista, inženjera, pravnika, ali osobnost mogu procijeniti. Temeljem nje sam i birao svoje suradnike i djelatnike. Okružio sam se stručnim i dobrim ljudima. U poslovanju je bitno imati jaku moć opažanja ljudi i događaja, jer kada sam dobio priliku za upravljanjem u biznisu, to je rezultiralo brojkama.

Kakav ste bili učenik, kakav student, s obzirom na tu Vašu ‘razigranu’ osobnost?

Prva četiri razreda osnovne škole svi su najčešće odlikaši. Tako sam i ja bio. Druga četiri razreda bio sam vrlo dobar i nastavio sam taj trend kroz cijelo školovanje. Nisam se opterećivao ocjenama, živio sam život kao razigrani tinejdžer, a poslije kao student Poljoprivrednog fakulteta u Osijeku. Bio sam uvijek razigran , ali i uporan, jer nisam imao strah od novoga, i nisam poznavao strah od neuspjeha.

Nemam kompleks manje vrijednosti i ne bojim se veličina. Moglo bi se reći da imam razvijen osjećaj treće dimenzije, jer kada arhitekt stvara, on ima osjećaj kako će taj projekt na kraju izgledati. Tako i ja, kad krećem u bilo koji projekt, znam kako će u konačnici izgledati, i kako će funkcionirati. Tako je meni bilo najlogičnije da pršut bude u Slavoniji, jer je sirovina ovdje, a uz suvremenu tehnologiju može se postići vrhunski proizvod. Od 2 zaposlena u tvrtki Žito 1992. godine, Žito Grupa danas broji oko 1.500 zaposlenih.

Kako birate svoje suradnike?

Da, Žito grupa danas zapošljava oko 1500 djelatnika. Nisam ih sve osobno zaposlio jer je puno njih ušlo u  sustav akvizicijama poslovnih subjekata, ali u svakoj prilici suradnike biram prema svojim kriterijima. Okružio sam se sposobnim suradnicima. Stručnjake ne možete pridobiti ako im naređujete, već samo ako ih uvjerite kako zajedno gradite dobru priču. Trebaju vas slijediti i to ne zato što moraju, već zato što se tada dobro osjećaju. S lošijima od sebe ne možete ići naprijed, mene uvijek motiviraju bolji.

U kojim sve sektorima posluje Žito grupa?

Žito grupa vertikalno povezuje sve svoje segmente proizvodnje, ratarsku, stočarsku i industrijsku, te objedinjuje proizvodnju i plasman namirnica koje se nalaze na svakom obiteljskom stolu, a to su trajni mesni proizvodi, mlijeko, jaja, šećer, brašno i ulje. Mi smo bolja kopija bivšeg IPK Osijek, koji je u konačnici bio dobar koncept.

Međusobnim povezivanjem i nadogradnjom pojedinačnih subjekata u Žito grupi postigli smo snagu i neovisnost u proizvodnji, koju svaki subjekt u pojedinačnom djelovanju zasigurno ne bi mogao imati. Ulaganjem u nove tehnologije, proširenjem skladišnih i proizvodnih kapaciteta postigli smo smanjivanje troškova i bolju produktivnost, kao nužne faktore opstanka na ovom turbulentnom tržištu.

Uz ratarstvo, stočarstvo i prehrambenu proizvodnju, započeli ste se baviti i obnovljivim izvorima energije – prva bioelektrana započela je s radom 2011. godine, a druga prošle godine. Zašto se odlučili djelatnost Grupe proširiti i na proizvodnju bioplina?

Cilj Žito grupe modernizacija je poslovanja uz implementaciju tehnologija kojima će uštedjeti energiju i smanjiti potrošnju prirodnih resursa i sirovina, a upravo
su bioelektrane primjer kako taj cilj postići i time spriječiti onečišćenje okoliša.

Osnovu proizvodnje energije čini korištenje stajnjaka s farmi Grupe, silaže i drugih organskih ostataka u bioplinskim postrojenjima, gdje se razgradnjom organskih tvari stvara bioplin, čijim se sagorijevanjem u kogeneracijskom postrojenju proizvodi električna energija.

Godišnje se proizvede 16,2 GWh električne energije u Maloj Branjevini te 13,9 GWh u Orlovnjaku. Digestat, nusproizvod u proizvodnji bioplina, bogat mikro i makro nutrijentima, koristi se kao organsko gnojivo na ratarskim površinama Grupe.

Uz brojne akvizicije koje ste proveli, koju smatrate svojim najvećim uspjehom, odnosno, koja je tvrtka najviše napredovala od akvizicije?

Teško je reći koja je akvizicija najveći uspjeh. Npr. u Kopanici smo 1994. odlučili graditi mlin i silose, iako je bilo 300% više mlinskih kapaciteta nego što je tada
bilo potrebno. Za 13 mjeseci napravili smo mlin, koji i danas radi. Pozicionirali smo se u samo 3 mjeseca, i dobro poslovali.

Kasnije smo prodali taj mlin, iako nismo izašli iz tog biznisa. Farma Magadenovac bila je u stečaju 2000. godine i nitko ju nije htio, osim nas. Sada uspješno poslujemo. Šećerana, Đakovština, Uljara, farma svinja… ista priča. Danas je u sve tvrtke investirano i one uspješno posluju.

Kako je moguće da sve tvrtke koje su bile u stečaju, sada objedinjene, i uspješno posluju?

Vraćamo se opet na talent, na osobnost, te mogućnost prepoznavanja prilika. Onaj tko ih je ranije vodio, ili nije bio dovoljno zainteresiran za uspjeh, ili je imao strah od neuspjeha. Ja se ne bojim novog, niti neuspjeha.

Sa svojim suradnicima osmišljavam kako stvoriti dodanu vrijednost i kako oplemeniti sve što radimo. Jednom kada ostvariš materijalni i financijski cilj, ispunjavaju te neke druge stvari. Mene ispunjava stvaranje nove vrijednosti, jer sve što radim želim napraviti bolje.

Kako se educirate? Čitate li stručnu literaturu, poslovne portale?

Čitam knjige kada stignem, ali ne one strukovne. Jednom mi je prijatelj na čitanje ponudio knjigu ‘7 navika uspješnih ljudi’. Kada smo se našli na kavi, komentirao sam s njim da je ta knjiga kao da sam ju ja pisao. Nema tu ništa revolucionarno, niti novo, treba samo živjeti i biti pozitivan. Stalno naglašavam suradnicima da su odnosi ključ svega. Firme uništavaju loši odnosi, a ne loši manageri.

Postali ste hrvatskim poduzetnikom godine, unatoč neočekivanom uskraćivanju 126 milijuna kuna na koje ste računali prošle godine za pokretanje novih investicija. S obzirom na to, kakav je osjećaj bio primiti nagradu?

Ovo nije moja pobjeda, kako sam već spominjao, već pobjeda projekta i prije svega tima velikog broja mladih ljudi koji su imali hrabrosti krenuti za mojim idejama proizvodnje pršuta u Slavoniji, ovo je pobjeda svih nas. Mislim da je ovaj projekt mesne industrije zaslužio finale jer izlazi iz hrvatskih okvira. To je ozbiljna priča koja ima sljedivost, kontroliran i kvalitetan proizvod.

Koje Vam je razdoblje u poslovanju do sada bilo najteže, i zbog čega?

Ne sjećam se nijednog toliko teškog, da bih ga izdvojio. Svaka je bol teška, ali u konačnici ona prođe i zaboraviš ju. Tako je i u poslu. Najdraži mi je projekt onaj kojeg još nisam napravio. U svaki se projekt dajem 100%, što osjete svi okomene. Veseli me svaki sljedeći, jer prošli ostaje iza mene.

Vaš novi projekt je prošle godine otvorena najmodernija tvornica pršuta u ovom dijelu Europe, i to u Čepinu. Jeste li zadovoljni dosadašnjim razvojem tog projekta vrijednog gotovo pola milijarde kuna?

Projekt proizvodnje pršuta i trajnih mesnih proizvoda u Slavoniji, greenfield je investicija vrijednosti od 490 mil. kuna, i ono što je bitno, završena je u samo 13 mjeseci. Trenutno proizvodimo 150.000 pršuta. Hrabrost je ujedno i ludost. A lude sreća prati. Ovo je puno veća prilika od onoga što je trenutno zamišljeno, jer pršute jede 3 milijarde ljudi.

Svi naši proizvodi napravljeni su tako da ga okusom mogu konzumirati ljudi od Europe do Azije. Od početka je plan bio uz pršut proizvoditi kobasice i salame, te komadne proizvode poput buđole i slanine, jer to je logika iskorištenja cijele svinje koja jednostavno predstavlja bolju matematiku.

DOBRO je novi brand trajnih mesnih proizvoda od slavonske svinje koje proizvodi Žito grupa. Kako vidite njegovu budućnost?

Stvaranje novih firmi nije isto što i restrukturiranje, spašavanje firmi – to je restauracija. Ja sam i restaurator i inovator. Trebalo je otvarati nova radna mjesta, stvarati novu vrijednost. Osjećao sam se odgovornim, i tako sam odlučio pokrenuti proizvodnju pršuta. I u tome vidim potencijal. Zaposleno je oko 100 ljudi, ali indirektno i puno više.

Ako se uspijemo dobro pozicionirati, kako sam zamislio, imamo šansu za 3-4 godine proizvesti milijun pršuta. Možemo napraviti Slavoniju prepoznatljivom po pršutu, a ne po komarcima, fišu ili čobancu. Ovo je projekt budućnosti, ima puno outsourcinga, i uključuje puno ljudi. Ili će ostati na ovoj razini, ili će doživjeti ekspanziju. Vrijeme će pokazati. Želim Slavoniju u novom ruhu. Moramo doći do novog prihoda od milijardu do 2 milijarde eura, koji će generirati novostvorene vrijednosti.

S koliko kooperanata poslujete na području Slavonije?

S oko 2.000 kooperanata.

Kako biste opisali suradnju s njima?

Korektnost je tu bitna, svatko želi biti plaćen za svoje. Suradnja je dobra, ono što obećaš, važno je da i ispuniš. Često ponavljam da su poljoprivreda i proizvodnja hrane strateške djelatnosti u svakoj državi, stoga mi kao veliki prerađivač otkupom domaćih sirovina omogućujemo stabilnost i rast manjim proizvođačima, te plasman visokokvalitetnih gotovih proizvoda na tržištu.

Dok većina Slavoniju vidi kao ‘slijepo crijevo’ Hrvatske, Vi ju vidite kao potencijal. Kako izgleda Vaša vizija Slavonije?

Hoću drugačiju Slavoniju. Odmaknimo se od tradicije, neka ona ostane u sjećanju. Trebamo nove investicije. Potrebe nam rastu, dolaze novi mladi ljudi, nove generacije. Želim Slavoniju s većim potrebama. Mesna industrija ima veću misiju od same proizvodnje i prodaje DOBRO proizvoda. Pokrećemo slavonski projekt ‘Vjerujemo u dobro’ s jakom vizijom integriranja i korištenja slavonskih potencijala i njenih ljudi.

Kako vidite Žito grupu u idućih 5 godina?

Bit ću stariji 5 godina. Ideja je pokušati promijeniti navike ljudi u Hrvatskoj u smislu kvalitetnije prehrane i povećati proizvodnju pršuta do 2020. Ostalo će ići po
inerciji, gradnja, nadogradnja, i razvoj.

Gdje vidite daljnji prostor za razvoj?

Osnovni cilj mi je stvaranje nove vrijednosti, a to trenutno vidim kroz pršutanu. Svinjogojstvo možemo povećati, sa 150 na 300.000, ako bude neke razumne državne strategije. Nije zadovoljstvo da mi budemo jedini, čak ni najveći. Ljepše je biti drugi nego prvi. Lakše je. Ja nisam manager, više sam vođa. Nastojim
motivirati bolje od mene, uvjeriti ih da idu za mnom. A to možeš jedino u svojoj firmi.

Smatram da se u Hrvatskoj može postići dobra kvaliteta života, uz manje ili jednako rada kao i u daleko više razvijenijim zemljama. Sjećam se, kada sam bio mali, da su me pitali što želim biti kad odrastem. Odgovorio bih im: direktor i dobar čovjek.