Kapital je osigurač protiv rizika i most preko loših vremena koja prije ili kasnije nastupe u svakom poslu. Zato je moja jedina preporuka, osobito malim poduzetnicima: trošite mnogo manje od onog što zaradite, ostavljajte novac u poduzeću za razvoj, ako vam je razvoj na umu.
Aktualnu izazovnu gospodarstvenu situaciju u Hrvatskoj iskoristili smo kako bi Velimir Šonje, ekonomski analitičar i glavni urednik Ekonomskog laba tvrtke Arhivanalitika d.o.o., sa svojega stajališta razmotrio važna gospodarstvena pitanja ključna za brzinu rasta i razvoja Hrvatske u europskom i svjetskom okruženju.
Koja su tri trenutno najveća problema (ima ih puno više, no brojčano ćemo se ograničiti) vezana uz upravljanje državnim financijama?
Prvo, naš javni dug je i dalje ozbiljno previsok i ova koliko-toliko bolja vremena treba iskoristiti za njegovo brže smanjenje. Drugo, politika će uvijek odlučivati o alokaciji proračunskih sredstava, no pitanje je vodi li se pri tome samo političkim kriterijima ili uključuje i one socio ekonomske: koliko je neka potrošnja opravdana, koliko postiže svoj cilj i troše li se javni resursi pri tome efikasno? Naša Vlada nema mehanizme da javnu potrošnju prožme stručnim kriterijima za preispitivanje djelotvornosti javnih izdataka, sve je samo politika, goli interes. Treće, mirovinski sustav i dalje nije održiv.
Kako će slučaj Agrokora utjecati u konačnici na hrvatsko gospodarstvo, prema Vašim predviđanjima vezanim uz moguće rasplete trenutne situacije?
Dugoročno – samo pozitivno. Klijentelistički model koji počiva na čvrstom umrežavanju privatnog i javnog, nepotizmu, državnim poticajima, privilegiranim kreditima, dobrim vezama u politici i administraciji, nikada neće odumrijeti, niti je to neka naša specifičnost. Ovdje je samo sve to mnogo vidljivije jer je u jednoj maloj zemlji na tom modelu izrasla jedna ogromna firma. No, taj model poslovanja, koji skriva neefikasnost i omogućava predugo preživljavanje i bujanje poslovnih modela koji nemaju tržišnu perspektivu, ovime je zadobio snažan udarac. Iako neće nestati. Umrežavanje i štićenje „naših“ iskaz je dijela ljudske prirode. Nitko se baš ne voli natjecati na otvorenom tržištu. Takvo tržište zbog toga teško nastaje, ali kad nastane, napravi najveću korist za potrošače.
Naša Vlada nema mehanizme da javnu potrošnju prožme stručnim kriterijima za preispitivanje djelotvornosti javnih izdataka, sve je samo politika, goli interes.
S obzirom na poslovanje koncerna Agrokor u nekoliko država, koliki je procijenjeni udio u BDP-u Hrvatske?
Sam Agrokor u Hrvatskoj je nešto ispod 2%. Multiplikativne efekte preko dobavljačkih mreža teško je procijeniti, ali, iskustveno gledano, oni teško mogu biti veći od faktora 2. Tri u najluđim snovima. Sve je to višestruko manje od onih 15%, s koliko su nas političari pokušali impregnirati u početku krize. Dobrim dijelom jer i sami nisu imali pojma što se zapravo događa i što je Agrokor.
Vlada i dalje tvrdi da je Lex Agrokor bio jedino moguće rješenje. Slažete li se s tim?
Shvatio sam da Vlada tvrdi da je Lex bio bolje rješenje od alternativnih rješenja, a ne jedino rješenje. Jasno je, naime, da se postojeće stečajno zakonodavstvo moglo prilagoditi kao što je sada predloženo pa da postoji mogućnost kreditiranja u predstečaju ili u stečaju uz prioritet u naplati. U tom slučaju moglo se pustiti trgovačkim sudovima da vode postupke. Tada bi politička gungula bila nešto manja jer bi se vlasnik morao baviti izravno s kreditorima i sa sudom. Kreditori bi vjerojatno brže preuzeli kontrolu nad preostalim vrijednim dijelovima kompanije. Rizici naknadnih tužbi protiv države bili bi manji.
S druge strane, i zdravi dijelovi kompanije i dobavljači bili bi jače pogođeni jer bi Agrokor već početkom travnja ušao u trajnu nesposobnost plaćanja i ne bi bilo izdvojenih plaćanja privilegiranih (uglavnom malih) dobavljača. Upitno je, uz efikasnost našeg sudstva, koliko bi trebalo vremena da se cijelo klupko rasplete. Vjerojatno bi već u ranoj fazi mnogo širi krug dobavljača bio zahvaćen problemima.
Sada su četiri velika u predstečaju, onako bi ih do sada bilo barem četrdeset, možda i više. Imali bismo proteste, i kao što je sada politička gungula zbog toga što se različiti dobavljači tretiraju različito i što postoje rizici tužbi protiv države i što Todorić bloga protiv vlasti, u alternativnom scenariju imali bismo političku gungulu zbog toga što nitko ne pomaže radnicima i OPG-ovima, a blogalo bi se protiv sudova. No nitko ne može znati kako bi alternativni scenarij točno izgledao.
Velimir Šonje, ekonomski analitičar i glavni urednik Ekonomskog laba tvrtke Arhivanalitika d.o.o.
Ponovno se aktualizira zamjena kune eurom. Je li pravo vrijeme za uvođenje eura?
Uvođenje eura je proces, a ne jednokratna odluka. Pitanje je, dakle, je li pravo vrijeme za započinjanje tog procesa, koji u pravilu traje godinama prije nego što se na našim računima i u džepovima pojavi euro.
Koje su prednosti uvođenja eura?
Među prednostima se ističu: (1) ukidanje troškova konverzije valuta i zaštite od valutnog rizika (što sada poduzeća i građani plaćaju bankama), a što izvjesno pogoduje međunarodnoj trgovini i ostavlja novac na računima, (2) predvidljivija kalkulacija povrata na ulaganje, što potiče ulaganja, (3) pritisak na smanjenje kamatnih stopa i kamatnih marži te poboljšanje ponude kredita s fiksnom kamatnom stopom (u eurima je mnogo lakše štititi se od kamatnog rizika), (4) općenito olakšan pristup likvidnosti uz povoljne kamatne stope ECB-a, osobito u kriznim uvjetima (jer Europska središnja banka i fondovi imaju neusporedivo veći kreditni potencijal od male centralne banke kakva je naša), (5) veće obveze vođenja odgovorne fiskalne politike radi smanjenja omjera javnog duga i BDP-a i pada kamatnih stopa.
Što biste izdvojili kao nedostatke?
Među manama, odnosno troškovima, ističu se: (1) vrijednost domaće valute ne može pasti (neki bi rekli da je ovo prednost), (2) moramo uplatiti kapital u europske monetarne institucije i (3) osjećaj gubitka monetarnog suvereniteta. Valja spomenuti i ono čega se ljudi najviše boje: efekt zaokruživanja, tj. ono što košta 7 kuna koštat će 1 euro, dakle, inflacija. Taj navodni fenomen mnogo je istraživan u zemljama koje su uvele euro. I došlo se do zaključka da to nije nikakva, nazovimo to tako, sistemska pojava. Naime, neke manje cijene uistinu se zaokruže prema gore, no neke druge cijene, na tržištima gdje je konkurencija jača, krenu prema dolje. Tako da se svi ti efekti niveliraju, čak i u prosječnoj potrošačkoj košarici. Naravno, Vlada će morati paziti na te efekte i pokušati nekako djelovati, i preventivno i kurativno.
Može li Hrvatska voditi vlastitu monetarnu politiku, poput nekih zemalja Europske unije koje su zadržale nacionalne valute?
Velika Britanija vodi vlastitu monetarnu politiku jer je, za naše pojmove, ogromno gospodarstvo i ima jako razvijena financijska tržišta koja posluju s funtama. U novčanim pitanjima veličina je važna. Za njom ide Švedska koja je već mnogo više ograničena, ali recimo da može imati neke koristi od vlastite valute. Već Češka, Poljska, Mađarska i Rumunjska mnogo manje variraju tečaj, a u razdobljima kad su ga varirale jače, uglavnom se radilo o korekcijama ranije pogrešno postavljenih valutnih odnosa.
Niti jedna od tih zemalja ne može monetarnom politikom nešto strukturno promijeniti, na primjer, oboriti kamate ispod razina koje su strukturno određene. Češka je tu najrazvijenija i institucionalno najurednija zemlja, pa ima i najniže kamatne stope, a Mađari imaju veće kamatne stope nego mi, iako su malo slobodnije koristili monetarnu politiku. Sve manje zemlje, od Danske na sjeverozapadu preko ovih od Baltika do Slovačke i Slovenije, do nas, BiH, Crne Gore i Bugarske, imaju usko vezane tečajeve uz euro ili su na ovaj ili onaj način uvele euro.
Mi smo kao male lokvice pored ogromnog bazena koje bi htjele biti bazen, a ne mogu jer nema mjesta. Paradoks je da se takvim zemljama više isplati pristupiti monetarnoj uniji jer tek kroz to dolaze u priliku imati pristup dubokoj likvidnosti, niže kamatne stope i lakše rješavati financijske poremećaje na tržištima.
Što će se dogoditi s kunskim kreditima, nakon eventualnog prelaska na euro?
Kod konverzije kredita u slučaju uvođenja eura neće se dogoditi – ništa. Unaprijed će se znati tečaj po kojem će se konverzija obaviti. Uvođenje eura ne može biti tečajni trik. U tom smislu to mora biti neutralna operacija za vjerovnike i dužnike. Inače se otvara Pandorina kutija i ništa od eura, ljudi naprosto ne bi prihvatili neku trik konverziju u kojoj bi netko dobio, a netko izgubio.
Shvatio sam da Vlada tvrdi da je Lex Agrokor bio bolje rješenje od alternativnih rješenja, a ne jedino rješenje.
Možete li istaknuti neke prednosti Hrvatske, tj. u kojem se smjeru možemo specijalizirati kako bi konkurirali europskom i svjetskom tržištu?
Mislim da ne može postojati znanstvenik, političar, birokrat, analitičar ili promatrač, neki grandiozni um ili skup umova, koji može znati kako bi se neko gospodarstvo trebalo specijalizirati u budućnosti. Pogledajte što sve u Hrvatskoj raste i sudjeluje u ekspanziji izvoza – od turizma preko šljemova i pušaka do stakala za nebodere, krumpira, čipsa, drvnih proizvoda, namještaja i softvera.
Koja to centrala može znati sve o svim tim i tisućama drugih proizvoda i usluga? Zvuči anegdotalno, ali želim reći da su poduzetnici ti koji otkrivaju prigode i razvijaju specijalizacije jer samo oni, a ne profesori i birokrate, znaju što se događa na tržištima i oni su ti koji eksperimentiraju s proizvodima, uslugama, cijenama, kanalima distribucije i komunikacije, na kraju, oni su ti koji nose rizik i imaju nešto na bubnju. Ima ona sjajna anegdota o tome da, kad su Japanci nakon Drugog svjetskog rata započinjali s industrijskom politikom, na listi za poticaje nije bilo auto industrije. Nitko nije mogao predvidjeti ingenioznog Toyodu. Država će najbolje doprinijeti tako da svoje troškove drži pod kontrolom.
Nedavno ste pokrenuli portal Ekonomski lab. Što čini sadržaj portala, kako ste se odlučili ovaj (poduzetnički) korak?
Ja sam mali poduzetnik od 2003. i ovo je samo jedan od mojih projekata. Točnije, jedan hobi i navada da javno komentiram i pišem sada su pretvoreni u prepoznatljiv projekt koji ima svoj brand – Ekonomski lab – jer taj projekt nisam samo ja, naprotiv, mnogo je suradnika. Mislim da u medijskom prostoru ne postoji mjesto koje ne bi bilo klasični portal koji donosi gospodarske i financijske vijesti, ali koje opet svakoga dana donese barem jedan komentar o aktualnim trendovima i događajima.
Ideja je dodati vrijednost – informaciju, znanje, ponekad i neko predviđanje, jasan stav – na vijesti i statističke podatke koje gotovo svi znaju prenositi, ali ih rijetko tko znade dubinski tumačiti. To je vizija, misija: pružiti tržištu visokokvalitetne komentare i pitke analize ekonomskih i financijskih događaja i kretanja.
U poslovnom pogledu, imamo već interes oglašivača, a neke sadržaje prodajemo tzv. mainstream medijima, pa taj mali dotok prihoda omogućava pokriće troškova honorara za već dobrih desetak autorskih imena koja su se povremeno pojavljivala na Labu u ovih prvih sedam mjeseci koliko postoji projekt, a među kojima su i neka medijski već etablirana imena. Zato i imamo 10-15 tisuća jedinstvenih posjetitelja na mjesec, i to u pravilu mlađe publike, što mi je posebno drago i pokazuje da mlade ljude jako zanima ekonomija i financije, a ne ustaše i partizani. Na tom polazištu gradim ideju da za 3-5 godina dođemo do 40-50 tisuća i etabliramo se kao stabilan i profitabilan stručni portal opisanog profila.
Što možete preporučiti poduzetnicima u Hrvatskoj? Kamo da orijentiraju svoje poslovanje, gdje su prilike i koji nas izazovi očekuju u bližoj budućnosti?
Poduzetnik je onaj koji sam otkriva i realizira prilike. O izazovima konkretno ne bih, jer jedino je sigurno da će ih biti. Zbog toga treba imati kapital i s time počinje moja preporuka. Kapital je osigurač protiv rizika i most preko loših vremena koja prije ili kasnije nastupe u svakom poslu. Zato je moja jedina preporuka, osobito malim poduzetnicima: trošite mnogo manje od onog što zaradite, ostavljajte novac u poduzeću za razvoj, ako vam je razvoj na umu. Trebamo kulturu skromnosti i dugoročnog usmjerenja i među uspješnima.
U smislu dugoročnog utjecaja na razvoj, mnogo više očekujem od pritiska na nužne promjene i pristupa velikom tržištu, nego od EU fondova.
Kakvo je Vaše stajalište prema fondovima EU i je li to naša slamka spasa? Koliko to poduzetnici u Hrvatskoj realno iskorištavaju?
Nisam impresioniran EU fondovima i ne mislim da oni bilo koga mogu spasiti na dugi rok.
Je li Hrvatska na međi interesa drugih snažnih (gospodarskih i političkih) zemalja i možemo li biti samostalniji ili se osloniti na neku od struja koje imaju utjecaja na našu državu?
U povijesti su veoma rijetke situacije kada vam neki vanjski saveznik, koji je gospodarski napredniji od vas, izravno donese razvoj. U Europi mi padaju na pamet tri primjera u zadnjih sedamdeset godina. Island je procvao nakon što su 1942. došli Amerikanci i uspostavili baze te podigli infrastrukturu i industriju. Amerika je imala sličnu ulogu nakon Drugog svjetskog rata kroz Marshallov plan za cijelu Europu, ali to se naročito odrazilo u Njemačkoj, i naposljetku, slučaj država Baltika nakon 1992., gdje su Finska i Švedska kao idejni, politički i ekonomski „mentori“ tih država imali važnu ulogu.
Naša situacija ne može se usporediti ni s jednom od tih epizoda. Zato je bolje ni ne razmišljati o osloncu na nekoga, treba urediti državu tako da postane pogodna za poslovanje i poduzimanje. EU je idealan okvir u tom smislu. U smislu dugoročnog utjecaja na razvoj, mnogo više očekujem od pritiska na nužne promjene i pristupa velikom tržištu, nego od EU fondova.
Imaju li mladi u Hrvatskoj dobre šanse i što mogu očekivati buduće generacije?
Naš ulazak u EU poklopio se s time što na sjeveru EU nedostaje radnika, dok smo mi ogrezli u lošim politikama u vidu pretjeranih poreznih i neporeznih opterećenja, slabe administracije i slično. Dio mladih, na žalost, ima bolje perspektive drugdje u EU, nego u Hrvatskoj. No taj EU okvir stvara jedan zdrav pritisak, pritisak da se mijenjamo.
Imamo priliku u sljedećih nekoliko godina donijeti promjene: smanjiti javni dug i trošak kapitala, reformirati javnu administraciju, započeti s reformama sektora državnih poduzeća, što podrazumijeva i povratak privatizaciji, na pametan i transparentan način, naravno. Ako Hrvatska postane dobra zemlja za biznis, a ne mjesto za tipičnu južnoeuropsku fiestu, dio ljudi će se vratiti i perspektive mladih ovdje bit će mnogo bolje nego danas.
